U zemlji ništa novo…

Pitamo se ovih dana, gledajući sve masovnije (i dat će Bog – sve uspješnije) proteste studenata i mladih u mnogim gradovima u Srbiji – Zašto takvih protesta nema u BiH. Izišla mladost Srbije, podigla se iz bašta, kafića, zadimljenih klubova, odlijepila se od stolica, gadgeta, laptopa i telefona, i krenula da uzme stvari u svoje ruke. Ako ništa, da demonstrira svoje prisustvo, da pokaže da ima taj mali, ali snažni ventil kojim može povećati pritisak na vlasti u svojoj zemlji. Bosanskohercegovačka omladina, svih etničkih kolorita i političkih svjetonazora, za to vrijeme i dalje ćuti, mumla onoliko koliko stane u status na Facebooku i tvit na Twitteru. I ništa od svega toga, na kraju. Zaključak je više nego jasan – nema veće pobjede vlasti i opozicije u ovoj zemlji od obesmišljavanja bunta, upropaštavanja alternative i obezvređivanja otpora. 

Korisni idioti i kako ih naći

Na tom putu ka zakucavanju svakog, pa i najmanjeg sjemena građanskog otpora i demonstracija u ovoj zemlji prvi korak je pronalazak korisnih idiota, ljudi koji će, što zbog toga što su idioti, što zbog toga što su uz to nekom i od koristi, temeljito i pobožno gušiti sve one grupe i pojedince koji imaju snage da pokrenu neki društveni proces ka promjenama. Primjera radi, Nihad Aličković, lider nekakve opskurne “Anti-Dejton grupe” koji se, nekim divnim i neobjašnjivim božanskim proviđenjem pojavi na baš svakim građanskim protestima – od #JMBG-a do februara 2014. godine, i kontaminira ih memljivim politikanstvom i militantnom retorikom. Pravit ćemo se, ovom prilikom, da ne znamo da je Aličković SDA-ovac od glave do pete, učesnik sad već antologijskom “Bakirovog savjetovanja” u Vijećnici. O tome kako i o čijem trošku taj čovjek putuje po Hagu i Americi neka glavu razbijaju sudske i istražne instance, ako ih uopšte ima u ovoj nesretnoj državi. Drugi primjer, Haris Zahiragić, ili kako se on u aktunom napadu nepismenosti potpisuje – ZahiragiČ, prvo ime sarajevske studentske populacije koji po vazdan vodi imaginarne ratove s komunistima, pederima, cukama lutalicama, pritom pišući hvalospjeve Sebiji Izetbegović, bez imalo stida i srama napadajući baš svakog studenta Univerziteta u Sarajevu koji se drzne da povisi ton. Zar od takvih očekujemo da povedu studente na ulice ?

Opozicija treba samo da ćuti.

Kako rekoh, jedan od većih uspjeha trenutne opozicije (SDP, DF i ostali fragmenti s predumišljajem umorene bh. ljevice) je ukazivanje građanima da u trenutnom spektru političkih partija i onih koji se takvim smatraju – nemaju alternativu. Jednostavno je, svi su isti. Svi su – ili SDA ili to žele biti. To je empirijski dokazano, a svako ko misli drugačije jednostavno se mora bolje i podrobnije informisati. Građani moraju tražiti promjenu sistema, tražiti izvanredne izbore, tražiti građanske zakone, drugačije vrijednosti, nova lica. Za Nermina Nikšića, baš kao ni za Bakira Izetbegovića, ni jedan cijeli haustor neće izaći na ulice. Zato opozicija treba da ćuti – sva ta nova, mlada lica stasala u sjenkama “velikih lidera” koja jedva čekaju da se nakače na prvu građansku, nezavisnu ideju, jer svojih nemaju niti ih stignu razviti od analnog penetriranja najstrašnije vrste po kojekakvim “svečanim domjencima” “okruglim stolovima” i sličnom. Možda tek kad od građana odustanu i vlast i opozicija, i lijevi i desni, postoji minimum šanse da negdje bukne iskre poštenih, iskrenih i pametnih građanskih protesta za bolje i kvalitetnije društvo u ovoj zemlji. 

No, ima li nade za nas?!

Ne treba se zamajavati. Prevelike smo mi budale, i to smo više puta pokazali. Prelako nas je instrumentalizirati, natjerati da radimo u korist svoje štete, da razbijamo i palimo zgrade koje smo sami kupili, da se brže-bolje prihvatimo vlastitih etničkih zastava da se slučajno neko ne bi zbunio i “pomiješao nas” sa “anamo onim”. Prije promjene sistema, mi moramo promijeniti sebe. Nadvladati Zahiragiće, STAV-ove, Aličkoviće, Avaze, NVO ublehaše u stadiju Adisa Arapovića; pokušati u ovom moru najcrnjeg primitivizma, seljakluka, indoktrinacije i nepismenost pronaći jezgru mladih i pamentih ljudi spremnih da stanu ispred ostalih.