9 stvari koje samo Krajišnici znaju

“Kad jednom budete dolazili u goste, prvo ćete morati proći trening – kako se šta zove, šta se gdje radi, kud se ide i ostalo”, kažem prijateljima, inače rođenim Tuzlacima, kojima mi, svako malo, valja objašnjavati kako se eto baš to tako u Krajini ne zove i kako mi baš za eto to imamo drugi naziv, običaj ili to nešto eto baš uopšte ne postoji. Pa razmišljam onda o tim specifičnostima i različitostima, i rodi se ova mala top lista stvari koje samo u Krajini možete vidjeti ili koje samo oni koji su imali (ne)sreću da se rode u tom bošnjačkom “Bibble pojasu” znaju.

Pa krenimo..

1. Ubiti brata zbog međe

Ovaj specifikum, istini za volju, baš nije stoprocentni krajiški autohtoni proizvod, no nigdje se na gotovo epskom nivou ne miješaju krv, vatreno oružje, geometri zapeli na granama porodičnih stabala i ostavinskih rasprava kao u Krajini. Tako brat sasvim regularno, u srednjovjekovnom maniru Ognja i zemlje, za komad živice i klinički mrtvo drvo oraha mučki likvidira rođenog brata. Njena svetost zemlja nigdje nema takvu vrijednost kao u Krajini, pa taman sporan bio tek samo metar i to nekog mrijestilišta komaraca na kojima je i kokošima smor zalaziti. Imovina je imovina. Imovina nikad neće zajebati za kredit ili otići u autonomaše. Zato je i volimo više od brata.

2. Napraviti kljukušu

Što su Francuzima kroasani, Norvežanima haringe, Škotima čobanske pita, a Amerikancima krofne, Krajišnicima je kljukuša. Na prvi pogled biste rekli – ništa posebno. Tek nešto malo brašna, krompira, vode, soli, ulja, masla. No, ovaj univerzalni specijalitet nastao je kao plod dugogodišnjih nastojanja seoskih nutricionista da smisle jelo koje malo košta, a može nahraniti kopače, orače, kosce i ostalu radnu snagu dovoljno da se ispune dnevni radni planovi i zadaci. I eto je – njeno veličanstvo kljukuša. Iz svega toga nastalo je nekoliko spin offova poput – kljukuše obaruše i njene luksuznije sestre – kljukuše batakuše, no original je original. I ne, nemojte je pokušavati praviti. Neće vam se svidjeti. To da je to jelo ukusno uglavnom onima koji su na njemu odrasli, u momentima kad se materama ponestane ideja (ili mesa u kući), i nikom više, već je stvar o kojoj će relevantne naučne instance morati donijeti sud u narednom periodu.

3. Stalno glasati za SDA

U Krajini su ljudi stalno nezadovoljni – državom, vladom, skupštinom, političarima svih boja i preferenci. I šta je lijek za takvo nezadovoljstvo? Pogađate – glasanje za SDA. Sluganski se podajemo, mašemo zastavama, hvatamo se u kolo (bukvalno igramo kolo na skupovima), jedemo memljive torte i sa suzama u očima slušamo o sasvim izvjesnom procvatu Krajine do nove godine najkasnije. Empirijski je dokazano da nema stvari koju ljudi iz SDA mogu uraditi, koliko nas mogu poniziti i nabiti na neku stvar, a da im mi pritom ne damo u prosjeku 50.000 glasova. Volimo kad je zeleno, kad nam pred očima cvjetaju stotine šarenih laža, kad nam Skupština radi po Takvimu i ne radi Ramazanom, i kad nam se zastupnici selame ko u džamiji. Takvi smo, jebi ga. 

4. Kad je Dan državnosti Njemačke!

Dan državnosti Njemačke je 3. oktobra, Slovenije 25. juna, a Austrije 26. oktobra. To u Krajini znaju svi – od voćara do apotekara. Kad biste nas pitali koji je dan državnosti BiH već bismo se počeli malo češkati po glavi. Ko će ih, boga ti, popamtiti i razlikovati od onog drugog, Dana nezavisnosti, po bilo čemu, osim po tome da se zbog tog drugog Srbi malo više stresiraju nego zbog prvog. Praznike zapadnoevropskih zemalja nismo naučili zato što smo kviz entuzijasti već zbog dijaspore – te fiziološke otopine u našim dehidriranim ekonomskim venama – zbog koje, ako malo bolje pogledate, svi i živimo, a koja upravo na te praznike stiže u neoplakanu Krajinu i matičnu državu. Sve te svadbe, mahnito pustošenje tržnih centara, bolnica, apoteka i kafića nas reanimira da ne skapamo. I eto koristi od poznavanja datuma za koje i originalni Nijemci baš nisu sigurni šta znače. Ko je ikad imao koristi od 25. novembra?! 

5. Pogrešno izgovarati riječi

Ako pitate prosječnog Krajišnika teško da na šarenoj zemaljskoj lopti ima ljudi koji ispravnije, korektnije i tačnije izgovaraju riječi. Neumorno na braniku – kruha, a ne hljeba; siiirnice, a ne sirnice; đuguma, a ne džezve; Mireeele, a ne Mirele; Damira, a ne Daaaamira, p'jace, a ne pijace, Une, a ne Uuuuune. I naravno – TRAHANE, a ne tarhane. Uvijek spremni da ismijemo svakog ko imalo drugačije govori ili da ga – čim okrene leđa – imitiramo do besvijesti. Pokažete li nam argumentaciju, neki rječnik, gramatiku bosanskog jezika prijeti opasnost da istu nabijemo ili, ako smo baš dobre volje, odmahnemo rukom uz primjedbu da to nije pisao Krajišnik. Trahana!

6. Objasniti autonomiju u par rečenica

-Odakle si ? – Iz Krajine.  – Šta ima kod Babe? Ako ste Krajišnik i ovo čitate, prepoznajete gomilu lica koja je u svojim životima osjetila potrebu da vas ovim imbecilnim pitanjem pokuša istjerati na ideološki čistac i opipati vam puls oko “međubošnjačkog” pičvajza iz 1993. Kao univerzalni odgovor na ovaj meki trbuh naše memorije razvili smo mehanizam objašnjavanja koji se sastoji iz vještog izbjegavanja teme opaskama poput – “Ma, politika je kurva”, “Eh, sirotinja i mi i oni”, “Davno je to prošlo” i slično. Ako vrli pitac inzistira na čeprkanju po ranama dobit će objašnjenje poput – “Ah, ko će znati šta je tu bilo. Žali bože onog naroda što izginu”. Svako sljedeće pitanje donosi realnu opasnost konfrontacije, spominjanje majke, njenog reproduktivnog sistema i slične argumentacije.

7. Svađati se zbog hodže

Bilo da ste vjernik ili bi se džamija spontano samourušila od sramote da sotona vašeg kalibra zakorači u nju, o džamiji, hodži, vazifi, muteveliji, džamijskom odboru – mišljenje morate imati. Naročito se cijeni ako ste spremni silom šake, noge i boksera uvjeriti one koji se s vama ne slažu oko džematske problematike u snagu vaših argumenata. Jer ništa ljepše od zvuka tespiha koji frcaju pod nogama, tumbasa prašine pod vjerničkim nogama dok centriraju guzicu njihovog protivnika, a džamijom se prolama psovanje majke izdajničke. Možda u Americi imaju rodeo, ali mi za kauboje i staru, dokonu stoku u najvećem broju slučajeva posjećujemo džamiju.

8.  Liječiti se u Kantonalnoj bolnici u Bihaću

U ustanovi koju, iz poštovanja prema čovjeku po kojem je nazvana, neću ovdje tako osloviti liječi se ko nema para da ide nigdje drugdje. U toj ubožnici koja funkcionira po principu srednjovjekovnih kolera baraka i tifusnica, gdje patolozi mrtvi pijane pišu dijagnoze, pacijenti hodaju sa gazama u abdomenu, a topla voda se u porodilištu naplaćuje po flaši od dvije litre – Krajišnici su se naučili kako da opstanu i prežive. Sve znamo – kome dati, kojoj sestri utisnuti 20, kojem anesteziologu dati 100, gdje ima kupiti injekcija… Ko preživi, priča i piše. 

9. Hvaliti se Krajinom

Zaboravite Copacabanu, Elizejske poljane, Big Ben, piramide u Gizi – slušajući Krajišnike – stekli biste nepokolobljiv utisak da je Krajina apsolutno najljepši komad planete koji je greškom u papirima Bog, umjesto da ga ostavi sebi, dao Krajišnicima. Nakitit ćemo mi to. Ljepotica Una (u koju se regularno izlijeva kanalizacija), biser Ostrožac (koji se raspada), stari gradovi koji odišu misterijom (i vlagom i štakorskom pišalinom), zemlja meda i kestena (koji krademo jedni od drugih ili jedni drugima trujemo pčele), te ponosni, ljuti Krajišnici (tako se naime sriče najstrašniji primitivizam i tvrdoglavost u gluposti), te mirisne šume (koje siječemo bespravno ili u njih nosimo strvine)… Ma slika jedna neizreciva. Šteta samo što nigdje drugo osim u glavi prosječnog Krajišnika one i ne postoji.

Pa da.

 

Društvo mrtvih perspektiva (i budućih pjevačica)

Piše mi sestra, inače profesor u jednoj, gradskoj srednjoj školi koja sebi pretenciozno, kako samo provincije znaju, tepa da je elitna, kako nikad teže nije bilo raditi sa mladim ljudima i kako funkcionalna zatupljenost i nepismenost u njih prevazilazi sva očekivanja. “Ma hajde, boga ti, pa to svi profesori govore, otkad je prvi dnevnik unesen u prvi razred, negdje za vrijeme sumerske civilizacije”, odgovoram ja, savršeno svjestan da možda i malo pretjerujem u pokušaju da poentiram nad nečim što mi je ličilo na onu memljivu nostalgiju na koju malo ko od nas ima pravo. Umjesto odgovora, stiže mi slika. Pismeni rad učenika završnog razreda srednje škole u kojem piše – “To je…ma jebi ga.. ne znam objasniti”. Da, tim riječima – “ma jebi ga, ne znam objasniti” učenik, punoljetni građanin Bosne i Hercegovine s biračkim pravom, s mogućnošću da odsluži vojsku i zatvorsku kaznu, piše odgovor na pitanje u elitnoj srednjoj školi. I to je tek vrh ledenog brijega, saznajem kasnije. Djeca koja izjavljuju da je najpoznatija bosanskohercegovačka pjesnikinja Hanka Paldum, koja na temu – “Ljubav je došla tiho, nezvana i sama” odgovaraju stihovima Mileta Kitića, koja prave antivakcinalne letke i pozivaju Bobana Rajevića (!) na obilježavanje dana škole.

Od Granda do mesdžida, i nazad

Sad će neko reći – “Vidi ga, što sere. Pa u svakoj generaciji, u svakoj školi, svakom vremenu ima lumena i bisera, pametnih i totalnih idiota, onih vrijednih i onih koji kroz školu prođu čisto da bi potrošili roditeljima pare”. I uredu, složit ću se ja. I u mojoj je bilo onih koji su na pitanje – “Napravi psihološki profil Don Kihota” pokušavali da ga nacrtaju, no bilo je i puno više onih drugih – patetične srednjoškolske alternative koja se takmičila u učenju Balaševića, Prljavog Kazališta; u naivnim ideološkim sukobima (sjetim se rasprave na času bosanskog jezika na temu – Postoji li Bog – koja je umalo eskalirala u sveopći pičvajz i krvoproliće), akcijama, projekatima ovim ili onim… Danas je takvih malo, pogotovo u provinciji. Sve aktivizma, sve proaktivnosti što su, naprimjer, učenici srednje škole u kojoj moja sestra radi napravili bio je zahtjev da se u zgradi škole podigne mesdžid i omogući pauza za izvšravanje vjerskih obaveza. Sistem potpunog proklizavanja svih moralnih vrijednosti kao na lakmus papiru se očitava upravo na ovim, mladim, najmlađim ljudima koji stasavaju u vrijedne članove društva na čija će ramena pasti obaveza da nas sve skupa izvedu na selamet ili nas, što je malo vjerovatnije, sve skupa otjeraju u mali milion rodnih mjesta. Zato je gotovo bolna informacija da je od 12 učenica petog razreda osnovne škole u kojoj radi jedna moja prijateljica njih 8 željelo da budu “pjevačice narodne muzike”, a sličan procent je i među dječacima.

Potrošeni

Teško me uvjeriti da kladionice, folk klubovi i kafane, tribine i teratane nikad nisu bile punije, a biblioteke, parkovi, pozorišta (u elitnoj školi s početka priče svake godine se organizuje projekt posjete HNK-u u Zagrebu. Zadnjih nekoliko godina svega desetak učenika dospije do HNK-a. Ostali završe u Arena Shoping centru) nikad sablasnije. I teško je to shvatiti i pojmiti čak i meni koji sam, hajmo reći, generacijski još tu, u stazi sa ovima koji dolaze a kamoli onima nešto starijima. To oduševljenje novim, neotkrivenim svijetom, vlastitim identitetom koji nastaje i kojeg gotovo donkihotovski (!) napuhavamo i izdižemo izgubljeno je u instastoryima, u snimkama tuča iz školskih dvorišta, u bušenju automobilskih guma profesorima, u galerijama “Noćnog života” i ostalim kerefekama koje su danas valjda meritum uspjeha i popularnosti uopće. I strašno je to, dugoročno. Ta činjenica da je ovaj sistem, ovo društvo izgubljenih kompasa, uspio potrošiti one koji su tek počeli; da je bh. obrazovanje od djece napravilo korisne idiote, glasačku mašineriju kojoj su Muhamed Velić i Zlatan Ibrahimović najdraži pisci, a historija počinje 1992.; da su dometi bh. mladosti spali mahom na “panevropske”, “intergalaktičke” i bogtepita kakve sve privatne univerzitete ove akadamske džungle. I sve je to, nepopravljivo. Vozovi su prošli, jer još jedino ti vozovi, vozovi izgubljenih generacija, i voze po šumama i gorama ove nesretne države. 

Da, vjerovatno sam glupo nostalgičan što bih želio da dolaze generacije koje su, poput moje, pisale novine, pravile emisije, imale glas, guzicu i kičmu. Što bih želio da, kao i mi, neki novi dječaci iz provincije iza prevelikih sakoa mačohistički sakrivaju da im srce lupa k'o ludo dok ulaze u salu zagrebačkog HNK-a i gledaju “Glembajeve”, da se zaljubljuju u svoje kolegice dok one gorljivo brane Noru iz Ibsenove “Lutkine kuće” od njih, šovinističkih pubertetlija. Želio bih da ta djeca izrastu u generacije koje će imati mogućnost i šansu da naprave proslavu godišnjice mature, bez da čekaju vrijeme godišnjih odmora i dolazak dijaspore. Kao mi. Jebi ga. Fakat ne znam objasniti. 

 

U zemlji ništa novo…

Pitamo se ovih dana, gledajući sve masovnije (i dat će Bog – sve uspješnije) proteste studenata i mladih u mnogim gradovima u Srbiji – Zašto takvih protesta nema u BiH. Izišla mladost Srbije, podigla se iz bašta, kafića, zadimljenih klubova, odlijepila se od stolica, gadgeta, laptopa i telefona, i krenula da uzme stvari u svoje ruke. Ako ništa, da demonstrira svoje prisustvo, da pokaže da ima taj mali, ali snažni ventil kojim može povećati pritisak na vlasti u svojoj zemlji. Bosanskohercegovačka omladina, svih etničkih kolorita i političkih svjetonazora, za to vrijeme i dalje ćuti, mumla onoliko koliko stane u status na Facebooku i tvit na Twitteru. I ništa od svega toga, na kraju. Zaključak je više nego jasan – nema veće pobjede vlasti i opozicije u ovoj zemlji od obesmišljavanja bunta, upropaštavanja alternative i obezvređivanja otpora. 

Korisni idioti i kako ih naći

Na tom putu ka zakucavanju svakog, pa i najmanjeg sjemena građanskog otpora i demonstracija u ovoj zemlji prvi korak je pronalazak korisnih idiota, ljudi koji će, što zbog toga što su idioti, što zbog toga što su uz to nekom i od koristi, temeljito i pobožno gušiti sve one grupe i pojedince koji imaju snage da pokrenu neki društveni proces ka promjenama. Primjera radi, Nihad Aličković, lider nekakve opskurne “Anti-Dejton grupe” koji se, nekim divnim i neobjašnjivim božanskim proviđenjem pojavi na baš svakim građanskim protestima – od #JMBG-a do februara 2014. godine, i kontaminira ih memljivim politikanstvom i militantnom retorikom. Pravit ćemo se, ovom prilikom, da ne znamo da je Aličković SDA-ovac od glave do pete, učesnik sad već antologijskom “Bakirovog savjetovanja” u Vijećnici. O tome kako i o čijem trošku taj čovjek putuje po Hagu i Americi neka glavu razbijaju sudske i istražne instance, ako ih uopšte ima u ovoj nesretnoj državi. Drugi primjer, Haris Zahiragić, ili kako se on u aktunom napadu nepismenosti potpisuje – ZahiragiČ, prvo ime sarajevske studentske populacije koji po vazdan vodi imaginarne ratove s komunistima, pederima, cukama lutalicama, pritom pišući hvalospjeve Sebiji Izetbegović, bez imalo stida i srama napadajući baš svakog studenta Univerziteta u Sarajevu koji se drzne da povisi ton. Zar od takvih očekujemo da povedu studente na ulice ?

Opozicija treba samo da ćuti.

Kako rekoh, jedan od većih uspjeha trenutne opozicije (SDP, DF i ostali fragmenti s predumišljajem umorene bh. ljevice) je ukazivanje građanima da u trenutnom spektru političkih partija i onih koji se takvim smatraju – nemaju alternativu. Jednostavno je, svi su isti. Svi su – ili SDA ili to žele biti. To je empirijski dokazano, a svako ko misli drugačije jednostavno se mora bolje i podrobnije informisati. Građani moraju tražiti promjenu sistema, tražiti izvanredne izbore, tražiti građanske zakone, drugačije vrijednosti, nova lica. Za Nermina Nikšića, baš kao ni za Bakira Izetbegovića, ni jedan cijeli haustor neće izaći na ulice. Zato opozicija treba da ćuti – sva ta nova, mlada lica stasala u sjenkama “velikih lidera” koja jedva čekaju da se nakače na prvu građansku, nezavisnu ideju, jer svojih nemaju niti ih stignu razviti od analnog penetriranja najstrašnije vrste po kojekakvim “svečanim domjencima” “okruglim stolovima” i sličnom. Možda tek kad od građana odustanu i vlast i opozicija, i lijevi i desni, postoji minimum šanse da negdje bukne iskre poštenih, iskrenih i pametnih građanskih protesta za bolje i kvalitetnije društvo u ovoj zemlji. 

No, ima li nade za nas?!

Ne treba se zamajavati. Prevelike smo mi budale, i to smo više puta pokazali. Prelako nas je instrumentalizirati, natjerati da radimo u korist svoje štete, da razbijamo i palimo zgrade koje smo sami kupili, da se brže-bolje prihvatimo vlastitih etničkih zastava da se slučajno neko ne bi zbunio i “pomiješao nas” sa “anamo onim”. Prije promjene sistema, mi moramo promijeniti sebe. Nadvladati Zahiragiće, STAV-ove, Aličkoviće, Avaze, NVO ublehaše u stadiju Adisa Arapovića; pokušati u ovom moru najcrnjeg primitivizma, seljakluka, indoktrinacije i nepismenost pronaći jezgru mladih i pamentih ljudi spremnih da stanu ispred ostalih. 

Jer moj je život – optička percepcija

Prije nekoliko dana u zvaničnoj posjeti Unsko-sanskom kantonu boravio je premijer Vlade FBiH, Fadil Novalić, u pratnji nekoliko svojih ministara. Novalić, odavno već pola premijer, a pola internet senzacija, iskoristio je tu priliku da lansira novi set obećanja o projektima koji „samo što nisu“ i kreditima koji su „malo zapeli“. Usput je premijer Novalić odgovorio na optužbe o ekonomskoj, investicionoj, političkoj i svakoj drugoj izolaciji Krajine, nazvavši ih – optičkom percepcijom. „Djelimično jeste zapostavljena, ali djelimično i nije. Sve zavisi koju oblast uzmete kao relevantnu.“, dodao je u nastavku svoje izjave Fadil Novalić izazvavši bujanje upitnika iznad glava okupljenih novinara.

Samozapostavili se

Istina je, međutim, u potpunosti drugačija. Unsko-sanski kanton vlasti sa državnog i federalnog nivoa sistematski zapostavljaju skoro u svim prilikama, osim u izbornim kampanjama kada je ovaj dio države itekako atraktivan više-manje svima. Ovaj kanton je već treću godinu zaredom u federalnom budžetu zastupljen sa, slovom i brojem, nula maraka, bez ijedne kapitalne investicije koju je Vlada FBiH spremna financirati. Jedino što su Krajišnici od Novalića dobili je spisak buđavih obećanja o nekakvim zaobilaznicama (koje je Novalić u izjavi prvobitno smjestio na Srbljanski, umjesto na Grmuški plato), Nacionalnom parku Una i, naravno, investiranju u poljoprivredu. Sve to je, razumije se, uslovljeno kreditom ERBD-a koji je „zapeo“, ali eto – nije da se ništa ne radi.  Politika ignoriranja Krajine kada su u pitanju investicije i generalno raspodjela novca nije ništa novo, i nije počela dolaskom veselog Fadila Novalića u premijerski kabinet. Mijenjaju se stranke, platforme zamjenjuju koalicije, a skoro jedina konstanta ostaje činjenica da Unsko-sanski kanton ne dobija skoro ništa. To je golim okom vidljiva realnost, egzaktno dokaziva istina koja počiva u svim državnim i federalnim budžetima od kraja rata.

Uđemo li u genezu tog problema tamo nećemo zateći teorije zavjere, neki naročiti animozitet i ništa slično čime svako malo krajiški političari nastoje skinuti odgovornost sa svojih leđa. Krajinu, naime, zapostavljaju sami Krajišnici, i to oni koji nas od oktobra do oktobra mole da glasamo za njih. Oni, koje smo smjestili u službene automobile, kojima smo platili putne troškove i poslali ih u Sarajevo, samo da bi oni tamo, u parlamentima i domovima, shvatili da im je stranka ipak važnija od građana i njihovih interesa. Ti ljudi, objektivno, ne rade ništa, osim što učestvuju u zauvijek zabavnoj matematici slaganja i preslagivanja većina i manjina u parlamentarnim klupama. Pokušaj nadilaženja stranačke poslušnosti u interesu Unsko-sanskog kantona formiranjem neformalnog kluba zastupnika iz USK  neslavno je propao, tako da i danas više od federalnog budžetskog kolača dobije Široki Brijeg nego cijela Krajina. Malo li je.

Ima nešto u tom što me nećeš…

Unsko-sanski kanton i njegovi stanovnici su, dakle, i ove godine federalna budžetska nula. Dok drugi dobijaju termoelektrane, vjetroelektrane, brze ceste do Beograda, od kapitalnih investicija u Krajinu stižu tek bijedne poljoprivredne subvencije koje kasne, pa i to malo poljoprivrednika svako malo na ulicama traži da im se pomogne. Učiteljice propadaju kroz podove škola, saobraćajna infrastruktura je takva da je objektivno lakše i brže doći do Beča nego do glavnog grada države, Kantonalna bolnica po dinamici radova sudeći kao da se pravi iznova, a ne da obnavlja krov, Nacionalni park Una se krčmi i uništava kao da sutra ne postoji, a kanton uskoro obilježava dvadesetu godišnjicu liderske pozicije po broju nezaposlenih. Sve su to, sudeći po Novalićevoj izjavi, optičke percepcije koje idu u prilog djelomične zapostavljenosti u nekim oblastima. Doduše, nije Unsko-sanski kanton, sportskim rječnikom, fenjeraš baš u svim segmentima. Evo naprimjer, zastupnici u kantonalnoj Skupštini su apsolutni državni rekorderi po veličini bruto plate – do 3000 maraka. Optičke perpcije, kao i zdrav razum, nakon te informacije jednostavno stanu.

Prihvatimo izvinjenje.

Nakon što je video sa, što jezičkim, što logičkim bravurama novoizabranog predsjedavajućeg Općinskog vijeća Zavidovići, Redže Seferovića, munjevito osvojio internet, i nakon što su se, neki nasmijali, a neki bogami, i nasekirali zbog brutalno ogoljene činjenice da svako (ali, baš baš svako!) u ovoj državi može postati štagod hoće – došli smo do druge faze. Sada nam cijela jedna brigada novinara, kolumnista, intelektualaca i Amel Tuka nastoje objasniti kako, eto, nigdje nikog goreg od nas nema jer smo se, pomislite zaboga, usudili osvrnuti, nasmijati ili tek šokirati činjenicom da jedan funkcionalno, faktički i u svakom drugom smislu nepismen čovjek, u zemlji u kojoj se broj onih koji sa diplomama nemaju osnovnih egzistencijalnih uslova penje na desetine hiljada, obavlja visoku političku funkciju. 

Rom je, pa eto …

Glavni argument onih koji u svojim tekstovima i javnim reakcijama discipliniraju nas, neodgovorne podsmijače, je da je Redžo Rom, i to “jedini zaposleni u svojoj općini”, što mu valjda daje za pravo da bude i nepismen i da dospije na funkciju koju jednostavno ne zna obavljati. Istovremeno, na ovakav način – tvrdeći da se nekom, obzirom da je Rom, može oprostiti i to što ne zna čitati, na strahovito se ružan način potpiruju stereotipi i predrasude o romskoj populaciji kao o neobrazovnim, glupim ljudima stvorenim za smijanje. Romi su i doktori, i učitelji, i akademski slikari, a nas se, eto, tjera da se zadovoljimo nepismenim Redžom. Ako mi pristanemo na nepismenost, i još to eto opravdamo nečijim etničkim backgroundom, onda se i definitivno možemo pomiriti da iz ove provalije međusobnih stereotipa nikad nećemo izvući. Na stranu to što se, kao dodatni argument u korist odbrane grozomorne i neoprostive odluke da se Seferović imenuje na funkciju koju očigledno ne može dostojno obavljati, je ona da je Redžo bio borac. Kao i stotine hiljada drugih – obrazovanih, sa diplomama, omiljeni u svojim zajednicama. I nikog, eto, do Redžu nije zapala funkcija predsjedavajućeg.

U svojoj zemlji, u tuđoj školi

Dok se na jednoj strani javnog diskursa odvijala ova prava mala tragikomedija sa Redžom Seferovićem kao protagonistom, nekako je nezapaženo prošla ona sa nedodjeljivanjem zasluženih javnih priznanja najboljim učenicima koji su, igrom slučaja, pohađali ili pohađaju obrazovne institucije iz sistema “Bosna Sema”, od strane Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke. Njihov je krimen, mada nikad javnog prokazan, to što su učenici u školama nad kojima visi prefiks “terorističke” i “Gulenovske” nametnut od strane zvanične Ankare, a munjevitom brzinom podržan od žalosne, prežalosne bošnjačke politike. I dok su se učenici, sve odreda nosioci odličja sa naučnih Olimpijada, zbunjeno pitali zašto su njihovi, višestruko manje izvrsni drugovi, dobili priznanja i novčane nagrade, stiglo je gotovo zaprepaštavajuće obrazloženje federalne ministrice Elvire Dilberović. Ona je, naime, mrtva ozbiljna izjavila da se, s obzirom da su učenici “Bosna Sema” škola dosad, blago rečeno, razvaljivali konkurenciju, “trebalo malo i drugima omogućiti da dobiju nagrade”. Dakle, u najkraćem – sklonite se najbolji, da iznadprosječni mogu dobiti malo svjetla. Lažno je to, dakako, objašnjenje, kao i ona konfuzna koja su uslijedila u procesu sanacije štete koju je ministrica nanijela neselektivno klepetajući u javnosti. Pravi razlog je to što Bakir Izetbegović i sva ta njegova svita bespogovorno i na beskrajno ponižavajući način zatiru i ono malo državotvornosti, što smo mislili da imamo, ispunjavajući želje i hirove Brke sa Bosfora. A to je tek druga i duga tema.

Vremena prosječnosti

Što povezuje slučaj Redže Seferovića i učenika “Bosna Sema” škola ? I u jednoj, i u drugoj su drugi, bolji, kvalifikovaniji, sposobniji gurnuti u stranu, na scenu su se popeli oni koji znaju manje ili ne znaju ništa, samo zato što su stranke odlučile da je tako najbolje i najpoštenije. I dok Redžo Seferović koji je, vjerujem, sjajan i kvalitetan, ali ipak nepismen čovjek, sjedi u fotelji predsjedavajućeg Vijeća, nanoseći štetu sebi, romskoj populaciji i općini na čelu čijeg vijeća se nalazi; dotle učenici “Bosna Sema” škola, oni vrhunski, oni najbolji koji su ime naše zemlje donijeli na postolja svjetskih naučnih i obrazovnih prvenstava, dobijaju tek obrazloženja od kojih boli glava i blaga slijeganja ramenima. Smijati se, čini se na kraju, možemo i Redži i djeci. Redži jer je sve ovo oko njega u toj mjeri tragično da se samo smijati i možemo, a djeci što su se u ovom idiotskom sistemu, umjesto politikom, odlučila baviti obrazovanjem. 

Kojeg se vraga mi smijemo Trumpu?

Šta se mi, kojeg Boga, čudimo Donaldu Trumpu ?! Hajde kad se pobjedi ovog ekscentričnog biznismena i šoumena čude, naprimjer, Šveđani kojima je politika posao kao i svaki drugi, Japanci kojima je politika prvo odogovornost, pa čast, pa tek onda privilegija, Nijemci kod kojih ministri plate djeci čokoladicu sa službene kartice, pa izgube položaj. Ali, kojeg se vraga smijemo mi, zemlja koja je u proteklih 20 godina iznjedrila takvih političkih monstruma, analfabeta i bezveznjakovića da je Donald Trump naspram njih Harry Kissinger i Margaret Tatcher, glavom, bradom i sakoom.

Mi ovdje Trumpove proizvodimo generički, fabrički, u svim bojama, za svaku priliku i za baš svaku ideologiju, naciju i religiju. Za njih glasamo s oduševljenjem, sretni i ponosni što smo se tako genijalno ostvarili, a onda sjednemo pred televiziju i govorimo: “Jel vidite vi za kakvu budalu glasaju ovi Amerikanci”. Čovjek bi, naime, slušajući nas, pomislio kako smo mi, eto, politički nevjerovatno kultivisani, da prije izbora listamo do dugo u noć programe političkih stranaka. A ono tri plemena koja se tiskaju podno bina na kojekakvim skupovima, orgazmično pjevajući – “Ne može nam niko ništa”.

Čudimo se Trumpovom rasizmu i rasizmu njegovih pristalica, a istovremeno oni koji misle pobijediti na bilo čemu u ovoj državi moraju makar onako usput, iz čiste razonode, ispaliti neku nacionalističku, ako ništa da skupi lajkove, a daće Bog da se ti lajkovi, kad-tad, pretvore i u preferecijalne glasove. Čudimo se Trumpovom odnosu prema ženama, a kod nas žene u Parlamentu u najvećem broju slučajeva služe za dizanje ruku i čačkanje po mobitelima, dok im predsjednici stranaka novinarke ili političarke iz drugih partija redovito “časte” koncentrovanim i nezačinjenim seksizmom. I to javno. Šta tek misle, i šta tek govore kad se pogase kamere – ne smijem ni pomisliti.

Čudimo se što je Trump pobijedio, a nema blage veze od ekonomije, dok istovremeno na vlasti imamo ljude koje misle da se deficiti rješavaju štampanjem para; kojima su donacije i investicije jedna ista stvar, i koje se više od bilo kojem bogu mole MMF-u i Svjetskoj bancii. Čudimo se što bi Trump ratovao sa pola svijeta, a kod nas bi predsjednici partija zbog rezolucija u UN-u ovu ojađenu i napaćenu sirotinju poslali jedne na druge. Ne možemo shvatiti kako bi iko glasao za čovjeka koji se ne zna ni ponašati, ni govoriti, ni ophoditi u rangu iole pristojnijeg ljudskog bića, dok istovremeno upisujemo iksiće u kvadrate pored imena mesara, pjevača, švercera, ratnih profitera sa kupljenim diplomama koji vlastite mandate još samo na PIK-u nisu počeli prodavati. Kažete – Trump je radikalan, konzervativan, a mi, tugo moja, na vrhu vrhova vlasti imamo ljude koji obaraju zakone o umjetnoj oplodnji jer im je hodža i svećenik rekao da tako treba; ljude koji kažu da se eto LGBTQ osobe ne bi trebale šetati po ulici da “ne promovišu to bolesno ponašanje”.

Trump je, evo izgleda, ženomrzac, rasist, slon u staklariji koji opasno prijeti da ovaj, ionako raščerečen svijet pošalje u tristo i jednu materinu, homofob, mizogonik, osoba bez ikakvog političkog znanja i umijeća, budala, šoumen, cirkusant, čovjek koji svojim protivnicima prijeti nasiljem, hapšenjem; koji ne zna ništa, ali misli da sve razumije; koji jaše talas nacionalizma ne bi li ga prenio preko provalije najstrašnijeg nezanja o tome kako funkcioniše ekonomija neke zemlje.. 

Jedino što me spriječava da naivnosti i gluposti 47% američkih birača umrem od smijeha je činjenica da su bh. političari, pa barem 47 puta gori od njega. 

Posljednji balkanski kult ličnosti

Znate li vi ijednog bh. političara čiji se predizborni bilbord cijeli jedan dan vrtio na Times Squareu ? E, ja znam jednog. Ne, nije to Milorad Dodik. Bilbord na koji bi njegova glava stala, otjerao bi u bankrot i Norvešku, a kamoli ubogu RS. To je, naime, Fikret Abdić-Babo koji se, sav u fotošopu, na bolno narandžastoj podlozi zastave Laburističke stranke BiH cijeli jedan dan smješkao Njujorčanima i poručivao im da nije kasno za Veliku Kladušu. Treba li vam bolji i zorniji primjer za činjenicu da posljednji pravi, sočni balkanski kult ličnosti živi u Cazinskoj Krajini, u općini Velika Kladuša.

Ni duhovi više ne haju

“Pobjeda Fikreta Abdića uznemirila duhove u Krajini”, brujali su prije mjesec dana sarajevski mediji, a njihovi čitatelji koji nisu iz ovog dijela naše zemlje masovno gutali tu deplasiranu tezu već zamišljajući, pa bar stotinjak ljudi koji revno otkopavaju puške i granate iz svojih voćnjaka. Istina je, dakako,  u dijametralno suprotnom ćošku. Pod broj jedan, zahvaljujući brizi ove države za dio BiH koji se odaziva na Unsko-sanski kanton, u njemu se više niko i ništa, osim duhova, ne može uznemiriti, jer su svi ostali davno zapalili u Njemačku. A pod broj dva – pobjeda Fikreta Abdića u Krajini nikog, osim šačice dežurnih narikača, profesionalnih budžetskih korisnika i NVO nabiguzica, nije uznemirila. Kult ličnosti koji je Abdić stvorio, a svi oni, onako bratski, kolektivno, podržavali i održavali, potpirivali i u njega zdušno puhali, nije nastao za dan-dva, i jednako tako neće ni nestati za sedam dana. Od ovih balkanskih jahača apokalipise sa početka 90-tih, a koji svi odreda već neko vrijeme oru nebeske njjive, jedino je Abdićev kult ličnost, taj monstruozni sociološki fenomen uobličen u nosanje slika, pjevanje pjesama i gotovo nagonsku poslušnost, uspio preživjeti.

Evo i kako… 

Mala škola izolacije

Kad je Fikreta Abdića Županijski sud u Karlovcu (oh, što li bi naš uvaženi drug Vojković rekao na ovo)  stavio iza rešetaka zbog ratnog zločina – njegovi protivnici su dobili punih 11 godina da dekontaminiraju krajiški javni i politički prostor od njegove zaostavštine. Nažalost, taj zadatak je pripao SDA, stranci veoma nesposobnih sa urođenim nedostatkom smisla za, više-manje, sve na ovom svijetu. I nikako im nije išlo u glavu da u Kladuši Abdića ne vole zato što im je simpatičan, već zato što je on personifikacija vremena u kojem su svi oni radili, imali plate, prevoze i ljetovanja. Pa su, umjesto da Kladuščanima pokažu da – ima, kakvog-takvog, života i poslije dinastije Abdić, da mogu s nama i s njima, SDA-ovci Kladušu jednostavno izolirali, prepustili Abdićima, stvarajući od nje svoje najskuplje i najbolje čuvano strašilo u kukuruzu kojeg, zapravo, i nema. Pritom su, u kretenoidnoj želji da se osvete jedinom kojeg su faktički porazili, uveli embargo na Kladušu, po uzoru na komuniste koji su se na sličan način svetili Krajišnicima za Cazinsku bunu. Nijedan ministar u Vladi USK nije bio iz Kladuše, nijedna investicija nije otišla u Kladušu, nijedna delegacija, nikad, nije otišla u taj grad. Ušli su i ulazili jedino oni – SDA-ovci i njihovi jataci – da opljačkaju imovinu Agrokomerca – misleći valjda da pljačkaju Abdiće, a zapravo ne shvatajući da pljačkaju sami sebe. Pred očima ljudi koji su te fabrike stvarali, članovi SDA su dolazili i, kad više nije ostalo ništa, skidali limove i nosili na otkup. I eto manevarskog prostora, eto savršenog centaršuta za vješte, ispraksane i u najtežim danima stvarane manipulatore kakvi su Abdići.

Ako su to samo bile laži…

Šta je preostalo, pitam se ja, ljudima, slabije obrazovanim, nigdje prispjelim, koji su svoj jedini posao, jedini zarađen dinar imali u firmi kojom je vladao Abdić, da nakon svega pomisle: “Hmm. Pa vidi stvarno. Nas ovi u Bihaću i u Sarajevu ne šljive ni pod razno. Babo je ipak bio upravu”. Tako je, i 20 godina nakon rata, održana masa ljudi koji idu u Hrvatsku autobusima da čestitaju rođendan Abdiću; da mu se naklone, poljube ruku, dok ih njegovo obezbjeđenje odguruje da ga ne dodiruju. Masa ljudi koji plaču dok slušaju pjesmu: “Pojavi se Babo, da te makar vidim, pa nek umrem Babo, ničeg se ne stidim”. Masa ljudi kojoj je moguće prodati priču da će, za četiri godine, od fabrika koje postoje još samo gruntovno, izniknuti novi gigant u koji će se oni i njihova djeca vratiti iz Čikaga, Ljubljane i Graca. Ti ljudi, izolovani u balonu kulta ličnosti “ekonomskog stratega”, bombardovani dnevnom propagandom koju sa laserskom preciznošću navode Abdićeve kćerke, Elvira Abdić-Jelenović, Dunja Abdić-Pleho i grupa Abdiću bliskih ljudi, lak su plijen i jeftino biračko tijelo koje im donosi mandate, novac i vlast. A oni im, zauzvrat, daju iluzije, prodaju uspomene, uvjeravaju ih u nemoguće, sociopatski nastojeći da svoje žrtve ostave izolovane, da im ne daju nikakve informacije, nikakvu alternativu. Glasači, da ne kažem sljedbenici Abdića, su najmonolitnija grupa ljudi u BiH. Složni, poslušni, ne žale vrijeme,ni novac da svom guruu ispune posljednje životne želje.

Raspad jedne iluzije

Posljednji balkanski kult ličnosti je čista socijalna patologija snažna dovoljno da uvjeri ljude, Abdićeve sljedbenike u SAD-u, da uplate stotine hiljada dolara na račun nove firme porodice Abdić, “malog Agrokomerca”, kojem je blokiran račun, par mjeseci nakon što je registriran. On divlja, cvjeta, a pobjeda na lokalnim izborima, samo će ga dodatno revitalizirati. Biologija je neumoljiva, a Abdić tek oronuli ratni zločinac spreman na sve. Postavlja se pitanje – Hoće li s Abdićem umrijeti njegov kult ličnosti? Ja mislim da bi mogao prestati živjeti i ranije. Onog momenta kad svi oni koji su u narandžastim majicama, ograđeni trakom, poput pilića, skandirali Abdićev nadimak, nakon četiri godine njegove vlasti tresnu na zemlju i shvate da se on više ne može popeti na drugi sprat zgrade općine, a kamoli da podigne firmu ili fabriku.

Pare onom nesretniku iz New Yorka, koji je pola godišnje zarade dao da se 24 sata Abdić smješka prolaznicima na Times Square-u, niko neće vratiti. Godine života da i ne spominjem. 

Agentova pljuska Vojkovićevoj logici

“Prava je muka i nevolja kad čovjek nema dovoljno duha u sebi da bi dobro govorio, ni dovoljno pameti da bi šutio…¨, napisao je jednom prilikom francuski pisac Jean de La Bruyere, opisujući, kako tada, tako i danas široko rasporastranjenu pojavu raznih stručnjaka opće prakse, znalaca iz naroda, koji sve o svemu znaju, sve razumiju i, što je tek naročita tragedija, o svemu pišu.

Histerija i historija

O Bosni i Hercegovini, njenom Ustavu, sudskom sistemu, procedurama, uzrocima i posljedicama ništa ne zna ni profesor prava iz Hrvatske, samoproglašeni “liberalni aktivist”, a zapravo kolumnista portala Index.Hr, Goran Vojković, ali je svejedno osjetio potrebu da se uključi u svojevrsni advokatski tim optuženika za ratne zločine koje je SIPA, po nalogu Tužilaštva, privela u Orašju prije nekoliko dana. U tom advokatskom timu iz Hrvatske dosad su istaknute uloge dobili novoizabrani hrvatski premijer, Andrej Plenković, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i cijela jedna blumenta nižih činovnika koji ovih dana u medijima tragikomično arlauču i histerično odmahuju glavom na bezobraznost Suda BiH i BiH kao države, koja se, pazite vi samo drskosti, usudila da svoje državljane priupita za postojanje logora za civilno srpsko stanovništvo u Orašju početkom rata.  Naprosto se ne mogu ljudi načuditi da ih se u BiH ne drži ni za suhu šljivu, da ih se ne pita i da su vremena kad je Zagreb (ili Beograd, ili bilo ko drugi) udarao ritam ovoj državu – ipak pluskvamperfekat. No, priča o tome da su njihovi univerzalni zločinci, a naši, po prirodi stvari, mogu biti samo i jedino žrtve je balkanski mainstream, pa Vojkovićevo stiskanje palčeva za ljude koji su, prema navodima optužnice, otvorili najmanje dva zatvorenička objekta (logora, da se ne lažemo), nije čudo. Vojković se ni po čemu tako ne razlikuje od Milorada Dodika koji kaže da će “uvijek podržavati Srbe, ma za šta ih neko optužio”. Tužno je to, ali je balkanski, pa tako se ni naš dobri i neinformisani profesor nije izvukao iz matrice.

Pljusnuti Vojković

Tako Vojković u tekstu “Bosanska pljuska hrvatskoj državi”na index.hr-u, drobi i melje što pas s maslom ne bi pojeo – od Bakira Dautbašića i Bakira Izetbegovića preko citiranja odredbi Dejtonskog sporazuma do (opet tipično balkanskog) zarezivanja kojekakvih “bjelosvjetskih” urota. Trebalo bi puno vremena i mentalne snage da se demantuju baš sve činjenične greške, a logička gimnastika uvaženog profesora pomnoži s nulom što i zaslužuje. O moralnoj dimenziji neselektivnog držanja ljestvi ljudima koji su, po navodima optužnice, odgovorni za smrt najmanje 20 ljudi, tek bi se moglo. Ali, neću. Ostat će mi, međutim, dilema u čemu je, štonoriječ, fazon u potcrtavanju složenosti ustavne strukture BiH ? Valjda da se pokaže da takva država, ili što bi poštovani profesor i poznavalac prava – Vojković rekao – protektorat (iako se preambula Aneksa IV Dejtonskog sporazuma s tim ne bi složila), nema pravo da sudi bilo kome, da progoni bilo koga, a kamoli državljanje njezine svetosti Hrvatske. Onda naš Goran u očajničkoj želji da poentira, pa taman i sa linije za slobodna bacanja, kaže kako, eto, ne može se vjerovati državi u kojoj Bakir Izetbegović kaže da ne vidi problem u tome da Bakir Dautbašić bude izabran za državnog ministra, istovremeno zaboravaljujući da napomene da rečeni nije izabran nizašto, a boga mi zaboravljajući i da se upita kakva je to, i koliko je normalna država u kojoj čovjek koji je svoje žrtve trovao akumulatorskom kiselinom i žive bacao u Dravu – u najvišem zakonodavnom tijelu. Tako nisko, čak ni ovaj protektorat nije pao. 

Balkanski špijun

Uporni i istrenirani borci sa raznim nacionalističko-relativizatorskim pamfletima premabiciozno nazvanih i kolumnama, bez problema su se probili kroz šiblje i kučine Vojkovićeve subluksirane logike, i između Bakira, citiranja Dejtona, i vlastitih vizija političkog realiteta BiH, brzo i nesretno stigli na odredište. Na njemu naš Vojković drži slovo novoj Vladi RH i staroj predsjednici te iste RH, pitajući ih, kako i priliči jednom pravnom autoritetu – kako to da hrvatska tajne službe nisu znale da će doći do hapšenja pripadnika HVO-a u BiH ? – iako je poznato da, osim u filmovima i glavama poput Goranove, nijedna tajna služba baš ne zna šta piše u ladici kojeg tužitelja, i iako je poznaro da bi takav čin bio eklatantan primjer neprijateljske špijunaže, utužive po međunarodnim pravnim normativima. Pa onda, evo već ga mogu vizualizirati, sa prstom prijeteći podignutim, isjteruje Kolindu i Plenkovića na megdan Bosni i Hercegovini, da se valjda svađaju i tuku, pa ih poziva da budu državnici, a ne činovnici (jer kud ćete većeg državnika od onog koji hoda okolo i lomi prste nad odlukama suda susjedne države). I još koješta. Dodao je, istina Bog, Goran i  da zločinci trebaju odgovarati, ali da ovo nema veza s tim. Jer, prosto je logično da hapšenje i podizanje optužnice nema a ma baš nikakve veze sa politikom kažnjavanja ratnih zločina.

Uvaženom susjedu Vojkoviću sve je ovo čudno i sve miriše na zavjeru. Kaže – sprema se Dejton 2. (što je, naravno, notorna laž), u kojoj je moguće uspostavljanje trećeg entiteta (što je, također, izmišljeno koliko u sekundu), u kojoj Dodik gleda prema Moskvi (a ono zapravo prema Sarajevu i pritvoru Suda BiH gdje spavaju Vojvkovićevi branjenici, a gdje će neminovno završiti i Dodik), dok Bakir Izetbegović gleda prema Istanbulu (a on zapravo ne gleda nigdje jer je slijep kod očiju); gdje su Hrvati neravnopravni (a 10 % stanovnika okupira tačno 33 % državnih funkcija), dok se hrvatski jezik čuje samo na Al Jazeeri Balkans (što je monstruozna laž koju svako sa parom ušiju i par očuvanih neurona akustičnog puta shvati u roku od odmah). Sve bi to naš Vojković ispitao i propitao. Sve mu je to čudno i ništa mu nije jasno. No, jedno ipak jest – BiH je protektorat, pravosuđe nije nezavisno, i kud ćeš ti većeg amina, većeg odobrenja da se Hrvatska državnički, ma šta državnički – gubernatorski uključi i sredi stvari. Tako, naime, izgleda međunarodna politika kroz naočale jednog liberala. 

Ćao, đaci

Ono što, međutim, treba kao zadatak, domaći ili inostrani dati , ne samo Vojkoviću, već i Kolindi i Plenkoviću, i nekakvom Marjancu i Lučiću, i onoj Ruži Tomašić i svima ostalima koji se čudom čude; koji uporno guraju priču o “Sarajevu koje sudi Hrvatima” je da doznaju odgovor na sljedeće pitanje: – kako se zove zamjenica glavnog tužitelja Tužilaštva BiH koja je potpisala ovu optužnicu ? Eto, samo to i ništa više. Možda tek onda, pa makar i malo, onako ispod naočala shvate da, ma šta oni mislili, ovo ipak nije 1996., ovo ipak nije hajdučija nego (kakva-takva) država i ovdje, ipak, i unatoč svemu – ratni zločinci neće mirno spavati.